Preporučujemo
ALVARO MORATA (31), kapetan reprezentacije Španjolske, otvorio se javnosti pred utakmice Lige nacija. U radijskoj emisiji Kod Herrere, na slušanoj postaji COPE, detaljno je govorio o depresiji koja ga muči. Otkrio je da je prije nekoliko mjeseci počeo imati mentalne probleme. Priznao je da je zbog njih pomišljao da prestane igrati nogomet, i to prije nedavnog Eura, na kojem je Španjolsku odveo do europskog naslova.
“Kada krene napad depresije, panike, to je kao da se unutar tebe bore dvije osobe”
“Kada ti je doista teško u situaciji kao što je moja, krene depresija, pa napadi panike. Nije važno čim se baviš, kakva ti je životna situacija, jer kada to krene, osjećaš se kao da je unutar tebe druga osoba protiv koje se moraš boriti svakog dana i svake noći. Za mene je pritisak u Španjolskoj bio nepodnošljiv i odlazak od tamo je najbolja odluka koju sam donio”, otkrio je Morata da je zbog bolesti ljetos napustio Atletico Madrid i otišao u Milan.
“Bilo mi je grozno. Mislio sam da više neću moći obući kopačke i izaći na teren. Ali zahvaljujući mnogim ljudima: Simeoneu, Kokeu, Atleticovom izvršnom predsjedniku Miguelu Angelu Gilu, mom psihijatru… Vi nas gledate na TV-u i društvenim mrežama, ali to je često nerealan dojam nas i naših života.
“Obukao bih kopačke, ali onda pobjegao kući”
Moramo davati sliku koju javnost od nas traži jer je to naš posao. Bilo mi je baš grozno. Eksplodirao sam i doslovno je bilo situacija kada nisam mogao spojiti vezice na kopačkama. I onda, kada bih to uspio, samo bih nekad pobjegao kući jer mi se grlo stezalo, a pogled mutio.”
Morata je dakle kao kapetan ljetos vodio Španjolsku do naslova na Euru. Otvorio ga je golom protiv Hrvatske i tako joj je zabio na čak tri Eura zaredom, ali sada je otkrio kako je malo nedostajalo da ne ode na EP: “Tri mjeseca prije Eura ozbiljno sam razmišljao da se ostavim nogometa. Nisam znao što mi se događa, ali sam znao da je jako komplicirano i osjetljivo. Ovako ću vam to pokušati objasniti: u istom trenutku shvatiš da isto, a to je nogomet, i voliš i mrziš najviše na svijetu.”
“Djeca više ne žele sa mnom hodati cestom ili ići u šoping jer mi na ulici dobacuju i rugaju mi se”
Španjolski as govori da su mu u ovakvom stanju najteže situacije s djecom: “Svaki put kada s njima izađem na ulicu, u dućan, dogodi se epizoda s nepoznatom osobom koja osjeća potrebu prići mi i govoriti o tome što se dogodilo na utakmici koju sam igrao. Često su ti ljudi korektni, bez zlobe, ali u Španjolskoj ja s djecom ne mogu proći nekoliko koraka da mi nekoliko ljudi ne upadne i objašnjava mi kako bih trebao igrati.
To me iživcira i reagiram burno, a smeta i mojoj djeci. Na kraju zbog takvih stalnih upada i mojih reakcija oni ne žele ići sa mnom u kupnju, što bi inače bilo najnormalnije da rade djeca s ocem. Ali najveći problem su oni koji mi često upadaju na ulici i govore mi stvari zbog kojih mi bude jako neugodno da su djeca sa mnom. Ti stranci me smatraju nekim s kim se mogu rugati, lakom metom.”
