Preporučujemo
Pored upitne političko-historijske dimenzije ovog programa, roditelji koji su se obratili našoj redakciji izrazili su zabrinutost da bi posjete mjestima gdje su se dogodili ratni zločini kod djece mogle izazvati emocionalni šok
Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo i JU Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja pokrenuli su studijski program pod nazivom “Od rata do mira” koji, kako se navodi, podrazumijeva posjetu učenika prvih razreda srednjih škola “prirodnim, historijskim, geografskim, književnim i kulturno-umjetničkim znamenitostima i lokalitetima” na području Federacije BiH.
– Studijska posjeta “Od rata do mira I“ ima za cilj učenje o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu Bosne i Hercegovine, te razvijanje i njegovanje kulture sjećanja i kolektivne memorije kod učeničke populacije na period agresije na Bosnu i Hercegovinu, odnosno njeno učešće u antifašističkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata, kao i na značajne historijske ličnosti iz ovih perioda. Pored toga, cilj je očuvanje raznolikosti i pluralizma BiH, poticanje dijaloga, te objektivno upoznavanje s historijskim činjenicama s namjerom izgradnje trajnog mira i suživota na ovim prostorima – stoji, između ostalog, u odgojno-obrazovnim ciljevima ovog programa.
Programom je predviđeno da učenici posjete i neka od mjesta na kojima su se tokom rata 1992.-1995. dogodili masovni zločini nad civilnim stanovništvom, poput Kozarca, Ahmića i Korićanskih stijena. Planirano je da na tim lokacijama o periodu agresije na BiH i ratnim zločinima djeci govore „stručne osobe“, nastavnici i licencirani vodiči, ali u izvedbenom planu posjete koji su škole dostavile roditeljima ne navodi se ko su te osobe koje će djeci držati predavanja iz historije.
Ovo je izazvalo negodovanje kod pojedinih roditelja koji smatraju da se kroz veći dio navedenog programa „vrši sistemska indoktrinacija i ‘ispiranje mozga’ djece, a sve se to servira pod nekakvu ekskurziju“.
KONTROLA NAD (NE)POŽELJNIM SADRŽAJIMA
– Roditelji su dobili dokument u kojem su mnoge stvari potpuno nedefinisane, ne znamo ni ko su ljudi koji će našoj djeci držati te časove historije, ni kakav je sadržaj tih časova… Neću dati saglasnost da moje dijete učestvuje u tome sve dok mi ne dokažu da je to isti sadržaj kao u udžbenicima. Osim toga, planirane su posjete samo stratištima Bošnjaka iz posljednjeg rata, šta je sa drugim narodima? Ako već vode djecu na stratišta, za što generalno mislim da je pogrešno jer su to djeca u najosjetljivijem uzrastu, zašto ih onda ne vode i na Kazane gdje su ubijeni srpski civili, ili na Osmicu u Vitez gdje su stradala hrvatska djeca? Je li Sarajevo navodno neki multietnički grad, o čemu mi uopšte pričamo?! – kaže nam jedna ogorčena majka.
Program „Od rata do mira“ Ministarstvo obrazovanja KS pokrenulo je ujesen prošle godine. U programu su prvobitno bile izostavljene i lokacije poput Muzeja AVNOJ-a u Jajcu i posjete nacionalnom spomeniku Garavice kod Bihaća, djelu legendarnog Bogdana Bogdanovića koje čuva sjećanje na žrtve fašističkog terora, koje su nakon niza kritika na račun Ministarstva naknadno uvrštene u plan puta. Nema ni časa historije u Mrkonjić-Gradu, ni posjete Memorijalnom centru Kozara… Uglavnom dominiraju lokacije koje su vezane za događaje iz posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, dok je period Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe u drugom planu (pored već pomenutih mjesta na kojima su se dogodili zločini, planirani su i obilasci šehidskih mezarja, posjeta spomeniku Armiji BiH na Galici, posjeta Muzeju 505. bužimske brigade i obilazak mezara generala Izeta Nanića…). U specifičnim ciljevima programa koje je definisalo Ministarstvo navode se “podsticanje i razvijanje patriotizma i pozitivnog odnosa prema nacionalnim vrijednostima”.
“Učenik će nakon realizirane studijske posjete donositi zaključke o kompleksnosti historijskih događaja na osnovu različitih interpretacija historijskih izvora; procjenjivati različita historijska gledišta u zavisnosti od vremena i prostora; tumačiti povezanost događaja i razvoja društva kroz političke, kulturne, ekonomske i religijske segmente u određenom historijskom vremenu; utvrđivati uzroke i dugoročne posljedice događaja koje su izazvale prekretnice u svjetskoj i nacionalnoj historiji; zaključivati o složenosti uzroka i posljedica događaja, pojava i procesa i njihovog utjecaja na sadašnjost”, stoji u programu.
– Recimo da se zaobilaženje raznolikosti žrtava može objasniti već uvriježenim nastavljanjem rata drugim sredstvima budući da se niti jedan set držača vlasti u poslijeratnoj istoriji BiH nije baš proslavio uvažavanjem tuđih žrtava i drugačijih narativa. Tačnije, uporno se insistira na zadržavanju kontrole nad (ne)poželjnim sjećanjima i legitimnim, tj. našim žrtvama. No, otkud problem i s državotvornim naslijeđem? Jedan od stubova državnosti BiH na koji se otvoreno poziva iz ovog, federacijskog dijela zemlje, kao postojan i neumoljiv argument protiv poricanja kontinuiteta i legitimiteta bh. državnosti, upravo je ZAVNOBiH, njegovi dokumenti i prakse. Zašto je ZAVNOBiH i njegov neizbježni avnojski kontekst – usputan? – piše Svjetlana Nedimović u tekstu za Školegijum.
– Ističem rezervu spram sadržaja historijskih časova i zanima me da li se predaje sadržaj koji je odobren od strane Zavoda za udžbenike. Ukratko, da li se prezentira sadržaj koji je dio redovnog nastavnog plana i programa? Ukoliko to nije slučaj molim izuzimanje djeteta od obaveze slušanja historijskih časova. Smatram da ova problematika nije adekvatno prezentirana niti školama niti roditeljima od strane resornog mistarstva, te se postavlja pitanje njene zakonitosti – navodi se u e-mailu koji je jedan roditelj uputio školi u koju ide njegovo dijete, a u koji je SB imala uvid.
Pored upitne političko-historijske dimenzije ovog programa, roditelji koji su se obratili našoj redakciji izrazili su zabrinutost da bi posjete mjestima gdje su se dogodili ratni zločini kod djece mogle izazvati emocionalni šok, uznemirenost i anksioznost…
Psihologinja Nermina Vehabović-Rudež smatra da posjete stratištima same po sebi nisu problem, ali naglašava da je važno na koji način će se djeci prezentirati takav sadržaj.
– Časovi historije na mjestima stradanja su nešto što je pratilo školovanje i odrastanje generacija i prije 50 godina. Recimo, moja generacija je obilazila i Jasenovac, i Kozaru, Sutjesku i druga mjesta i tamo smo slušali časove historije. Borci iz NOB-a su dolazili često u škole i govorili učenicima o tome šta su preživjeli. Međutim, okolnosti su bile drugačije – u Drugom svjetskom ratu, prosto rečeno, bilo je jasno ko je pobjednik, a ko je poraženi, a događaji iz posljednjeg rata u BiH danas se kroz knjige i udžbenike drugačije tumače u zavisnosti od toga odakle je ko. Roditelji su također vrlo zaštitnički nastrojeni i pretjerano protektivnim metodama odgoja, koje nisu dobre, žele zaštititi djecu od svakog stresa – kaže Vehabović-Rudež i dodaje:
– Mislim da je ovdje više roditelje strah takvih sadržaja, nego djecu jer puno je ljudi koji nisu procesuirali vlastita traumatska iskustva iz posljednjeg rata i onda imaju osjećaj da će to naštetiti njihovoj djeci. Naravno, djeci se takvi sadržaji trebaju prilagoditi i sada je pitanje ko o tome govori i šta se govori. Ali, da li je takav sadržaj sam po sebi stresan za njih? Ne, jer život i smrt su sastavni dio nas i normalno je da takve stvari djeca spoznaju, samo je pitanje ko prezentira, u kojem uzrastu i na koji način. Prvi razred srednje škole može čuti takav sadržaj, ali je bitan način prezentacije i kakva se poruka šalje.
JESU LI „ONI POBILI NAS“ ILI SMO „MI POBILI NJIH“
Posljedice rata koji se vodio na našim prostorima devedesetih godina osjećaju se vrlo intenzivno i danas. Mnogi koji su bili sudionici tog rata imaju ozbiljne posljedice koje se manifestiraju kroz simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. No, i mnogi od onih koji su rođeni nakon rata osjećaju te posljedice posredno, kao transgeneracijsku traumu, pojašnjava Marko Romić, specijalista traumatske psihologije.
– Istina o tom ratu svakako je važna za sve naraštaje. Stoga je razumljivo i nastojanje navedenog Ministarstva, ali i reakcija i briga roditelja u smislu mogućih novih traumatizacija. Osobno, vjerujem da bi bilo bolje, ako već imaju takvu namjeru, voditi učenike u završnim razredima škole umjesto u prvom razredu. Svakako, učenicima bih ponudio opciju da, ukoliko osjećaju da će boravak na tim mjestima kod njih izazvati bilo kakve probleme na psihičkom planu, ne idu tamo.
Oni koji će govoriti na tim mjestima, kao vodiči ili stručne osobe, trebaju biti posebno educirani i senzibilni. Djeci i mladima treba prezentirati potpunu sliku. U praksi, to znači da bih, ako bih ih vodio, odveo te učenike na mjesta stradanja i zločina ne samo gdje su “oni nama napravili veliko zlo”, nego i na mjesta gdje smo “mi njima napravili to ili još veće zlo”, s posebnom napomenom, koja bi otprilike glasila ovako: “Ovdje su pripadnici našeg naroda napravili veliko zlo drugima. Zapamtite to i nemojte nikada dozvoliti da se to ponovi”. Jer, ako se djeci prezentira samo to kako su “oni pobili nas” posijat će se sjeme novog zla, možda većeg od onog koje smo imali u zadnjem ratu. Nažalost, ovo je danas uobičajena praksa. Ako će i ovi sati historije biti takvi, onda bolje da ih ne vode nikuda – smatra Romić.
Za roditelje u Sarajevu i dalje mnogo neodgovorenih pitanja. S obzirom da je naredna studijska posjeta planirana od 22. do 25. oktobra, neki od njih zatražili su ovih dana sastanke sa upravama škola, kao i sa predstavnicima resornog Ministarstva kako bi eventualno dobili detaljnije informacije.
(Maja Radević)
