Preporučujemo
“I danas izraelska propaganda tim masakrom pravda stradanje desetina hiljada palestinskih žena i djece. I ubjeđuje svijet da tako samo brane svoju egzistenciju od novog Holokausta.”
Liban je decenijama žrtva šireg izraelsko-palestinskog problema, i decenijama ga Izrael kažnjava zbog prisustva Palestinaca. Uzgred, kao i ovih dana, ruši Bejrut, koji je nekada bio Pariz Bliskog istoka. On je to konačno prestao biti kad ga je 1982. godine bombardovao Izrael i kad su u bejrutskom predgrađu Sabri i Šatili libanski maroniti, uz podršku Izraelaca, izvršili masakr oko 3.000 civila, najviše Palestinaca i libanskh šiita, kaže u razgovoru sa “Slobodnu Bosnu” Hajrudin Somun, novinar, bivši diplomata i ekspert za dešavanja na Bliskom Istoku.
Približava se godišnjica od kada je Hamas 7. oktobra pokrenuo veliku vojnu operaciju na izraelskoj teritoriji. Nakon toga je uslijedila nemilosrdna agresija na Pojas Gaze. Od 7. oktobra prošle godine do danas ubijeno je više od 41 hiljada ljudi po podacima palestinskog ministarstva zdravstva.
Somun kaže da bez obzira na to kako je počeo 7. oktobar 2023. i kolike žrtve podnose, možda je ovo jedini put da Palestinci dođu do svoje države.
Ovo što se dešava u Gazi je najsramniji i najveći poraz međunarodne zajednice. Jel’ krajnje vrijeme da se formiraju dvije države, te šta je cilj ove agresije?
Da, u ponedjeljak je godinu dana od upada Hamasovaca preko granice Izraela i masakra koje su tamo počinili. Greška im je velika što nisu obuzdali svoje oružnike i one iz islamskog džihada da ne ubijaju civile. Već to što su, hvatajući oficire na spavanju, bio je najveći prepad i sramota za najjaču armiju na Srednjem istoku. Bilo je to veće iznenađenje nego ono kad su u, takođe, oktobarskom ratu, ali prije pola vijeka, izraelski vojnici bježali od Egipćana. Kao TV reporter sam bio tamo i vidio nedojedena jela u bunkerima. Zbog toga i danas izraelska propaganda tim masakrom pravda stradanje desetina hiljada palestinskih žena i djece. I ubjeđuje svijet da tako samo brane svoju egzistenciju od novog Holokausta. Izraelcima je ovaj oktobar mnogo teže pao od onog 1973. Zato što su Palestinci, a ne drugi Arapi kojima većinom inače nije toliko stalo do palestinske države, pokazali da im mogu bar naudit, ako ne nanijeti teži udarac i poraz. Bog zna, možda će to moći jednog dana. Bez obzira na to kako je počeo 7. oktobar 2023. i kolike žrtve podnose, možda je ovo jedini put da Palestinci dođu do svoje države.
Netanyahu ne benda međunarodnu zajednicu, dok ima Ameriku iza leđa
A to što kažete za međunarodnu zajednicu, nju Benjamin Netanyahu ne benda, dok ima Ameriku iza leđa. Ni raniji izraelski premijeri nisu se obazirali šta će svijet reći ili kakve će rezolucije donositi UN kad su okupirali palestinsku zemlju i pomagali podizanje jevrejskh naselja na palestinskim brežuljcima.
Sukob se proširio i na Liban, a Izrael je pokrenuo smrtonosne napade širom zemlje u kojima je od 23. septembra poginulo više od 1.000 ljudi i povrijeđeno skoro 3.000. Prošle sedmice Izrael je ubio Hassana Nasrallaha, vođu Hezbollaha. Svijet se boji, stižu upozorenja od bojazni šireg regionalnog rata na Bliskom istoku. Kako gledate na trenutna dešavanja na relaciji Izral – Liban. Možete li našim čitateljima predočiti kako su to odnosi između ove dvije zemlje koji svako malo eskaliraju?
Događaji u Libanu su skrenuli pažnju svijeta s Gaze, gdje se vodi suštinski sukob, velim, između Izraela i Palestinaca. Liban je decenijama žrtva šireg izraelsko-palestinskog problema, i decenijama ga Izrael kažnjava zbog prisustva Palestinaca tamo. Uzgred, kao i ovih dana, ruši Bejrut, koji je nekada bio Pariz Bliskog istoka. On je to konačno prestao biti kad ga je 1982. godine bombardovao Izrael i kad su u bejutskom predgrađu Sabri i Šatili libanski maroniti, uz podršku Izraelaca, izvršili masakr oko 3.000 civila, najviše Palestinaca i libanskh šiita. Tada je u Libanu, sa svojim borcima boravio palestinski lIder Jaser Arafat, gdje se sklonio iz Jordana, da bi i odatle, otišao u Tunis.
Iran veliki saveznik palestinskog pokreta
A gdje bi to mogli otići Palestinci kad ih progone Izraelci s njihove zemlje od 1948. godine? Liban im je najbliži, a njegov multireligijski sekularni sistem sličan onome čemu je težila većina Palestinaca do pojave Hamasa i drugih radikalnih organizacija. U od tada dugom međuvremenu pojavio se, nakon islamske revolucije, Iran kao veliki saveznik palestinskog pokreta. Iran je pomogao i naoružavao jednu od takvih organizacija, Hezbollah, što znači „Božija stranka“, slijedeći zavjet imama Homeinija da se pomaže Palestincima u borbi protiv izraelske okupacije. Hezbollah je fomirao šiitsku miliciju, koja je, uz pomoć Irana, postala jača i bolje naoružana vojna snaga od libanske armije. Jedina je uspjela nanijeti poraz izraelskoj armiji, koja se 2007. morala povući s juga Libana, gdje se ovih dana pokušava vratiti. Hezbollah je postao nezaobilazan u politici Libana, njegovom parlamentu, popularan ne samo među libanskim šiitima, bivši predsjednik i general Michel Aoun ga je podržavao. A respektuju ga i Amerikanci, koji očito Izraelcima nisu dali saglasnost da ubiju njegovog vođu Hassana Nasrallaha.
S druge strane, Iran se još u utorak 1. oktobra uključio u napad, korišteni su hipersonični projektili koji su ispaljeni na izraelske gradove, što opet govori o ozbiljnosti Teherana u odgovoru. Sigurnosni stručnjaci upozoravaju da Benjamin Netanyahu najznačajnijeg saveznika SAD o tome ne obavještava. Možete li se usuditi prognozirati dalji razvoj situacije, rekli ste da ni Izraelu ni Iranu nije do otvorenog sukoba?
Jeste sve ovo što se događa ovih dana je na ivici rata Izraela i Irana, prije nego nekog regionalnog. Ili čak globalnog rata, kad se uzme u obzir i onaj koji se vodi u Ukrajini. Pri tome se pretjeruje i širi panika, što je u interesu Izraela i njegovog premijera Netanyahua, prije svega. Njemu je opsesija islamski Iran, kao što je najveća prepreka, što oni kažu prijetnja, američkim interesima na Srednjem istoku.
Iranci mudro nastoje da smire situaciju ističući da su za prekid vatre u Libanu
Ja se već dvadesetak godina kladim da Amerika ne želi rat s Iranom, a Izrael se ne usuđuje. SAD bi mogle da slome vojnu silu Irana, ali ne i snažnu, gotovo fanatičnu volju i moral većine Iranaca. Da ne idem dalje u prošlost, nije ni u mentalnom sklopu, kako se kaže, Iranaca, ni onih pod monarhijom, ni ovih pod teokratskim sistemom, da se bore izvan svojih granica. Oni pomažu, pa i naoružavaju, taj lanac otpora i borbe protiv Izraela koji čine Hezbollah, Hamas i jemenski Huti da bi tako pomogli Palestincima, ali i da bi zaštitili svoju zemlju i njen sistem, nezavisan od stranih sila i interesa, danas američkih, a u prošlom vijeku britanskih i ruskih. Zbog toga oni i Izraelu odgovaraju samo balističkim raketama, ali bi se izraelska armija loše provela ako bi svoju „dugu ruku“, kako kaže Netanyahu, spustila na iransko tlo. Vidite kako i Iranci mudro, dok je Netanyahu raspaljuje, nastoje da smire situaciju ističući da su za prekid vatre u Libanu i pregovore.
Zbog toga svega mislim da će se i ova krajnje napeta situacija smiriti, a Izralelci eventualno napasti iranska nuklerana postrojenja. Oni kao da se svete Iranu bombardujući još više Bejrut, a ne mogavši da unište Hezbollahovce, koji su se, evo, uvukli na izraelsku teritoriju i počeli da ubijaju njihove vojnike.
S druge strane, ne vjerujem ni da će Izrael napasti iranske naftne terminale, iako je predsjednik Biden najavio kao mogućnost. Tako bi prešao crvenu liniju koju Iranci ne bi mogli pretrpjeti, a ni SAD odobriti zato što bi skok cijena nafte pogodio ne samo Ameriku. U tom slučaju bi odmazda Iranaca mogla biti još žešća.
Razgovarala: Sanela GOJAK
